U jednoj delegaciji Srpskog nacionalnog savjeta iz Podgorice koja je prije nekoliko godina posjetila Kosovsku Mitrovicu, našao se i penzioner Veselin Lekić, rodom iz Kralja kod Andrijevice, nekada aktivni starješina Jugoslovenske narodne armije, potom ugledni službenik i društveno-politički aktivista u Titogradu, odnosno Podgorici.
Kako je u delegaciji bio i poznati nikšićki guslar, rodom iz Golije, Slavko Goranović, Lekić mu je ispričao da ga je daleke 1939. godine krstio Blažo Goranović iz Golije i požalio se da nikad ništa nije saznao o sudbini svog kuma niti o njegovoj bližoj rodbini.
Ni Slavko Goranović mu, kao mlađi čovjek. Nije tog momenta mogao kazati ništa određenije, ali se prisjetio da njegov rođak Dušan ima sina Blaža i posumnjao da bi on mogao biti neki bliži rod sa Lekićevim kumom:
- Poslije je sve brzo išlo – uzbuđeno kazuje Veselin Lekić. – Slavko je sve ispričao Dušanu, koji je potvrdio da je Blažo bio njegov stric po kojem je on sinu dao ime i potom nije prošlo ni mjesec dana, Dušan i ja smo se, nakon telefonskog razgovora, našli u Podgorici, a znak prepoznavanja nam je bila jedna istovjetna stara fotografija Blaža Goranovića, koju sam imao i ja kao njegovo kumče i Dušan kao njegov sinovac.
- Moj stric Blažo bio je najstariji od trojice sinova Blagoja i Jovane, koji su imali i tri ćerke – kazuje Dušan Goranović, građevinski majstor zlatnih ruku iz golijskog sela Javljen. – Rođen je 1906. godine i od malena se isticao bistrinom i otresitošću pa su roditelji odlučili da ga školuju. Na Cetinju je završio žandarmerijsku školu, dobio čin narednika, i kao najbolji u klasi na dar je dobio i crnogorsko odijelo, a na službu je raspoređen u Berane gdje je ubrzo postao šef žandarmerijske stanice u Lubnicama.
- Moj otac Boško, koji je bio žandarmerijski podnarednik, upravo tu u Lubnicama se sreo i sprijateljio sa Blažom i postao i njegov zamjenik – veli Veselin Lekić. – Boško, koji je bio stariji od Blaža četiri gosine, u to vrijeme je već bio oženjen Milicom – Miljom, rodom od Stanisavića iz Kralja, i iali su dvije ćerke, a kad im se rodila i treća, moja majka je predložila da promijene kuma – bio to običaj kad bi zaređala ženska djeca. Bez dvoumice su odlučili da ponude kumstvo Blažu, što je on svesrdo prihvatio, krstio tu treću, novorođenu ćerku - dao joj ime Danica - a kad sam se potom ja rodio 1939, dao mi je ime Veselin kakvog u to vrijeme nije bilo, ne samo u Kraljima... Blažo je bio taličan kum Bošku i Milji Lekić, dobili su potom još četiri sina i tri ćerke, ali je rat sve pobrkao, Blažo se vratio u rodni kraj i tu mu se za njegove kumove zameo trag.
Po dolasku u Goliju, Blažo se, po svemu sudeći ponajviše pod uticajem rođaka Maksima Goranovića, poznatog komuniste i ustaničkog aktiviste u ovom kraju, priključio narodnooslobodilačkom pokretu. Uoči bitke na Sutjesci, on je određen da ostane na terenu Golije i djeluje u pozadini, ali je ubrzo pao u ruke četnicima i dospio u zloglasnu Žutkića kuću u Nikšiću iz koje su zatočenici uglavnom završavali na gubilištu:
- Nikad tačno nijesmo doznali kad je ubijen i gdje je sahranjen, ali, po nekim saznanjima, desilo se to nedugo pošto je dospio u tamnicu i zakopan je izgleda negdje na groblju pored manastira pod Trebjesom – kaže njegov sinovac Dušan.
- Iako, nažalost, nijesam zapamtio moga kuma, pamtim zauvijek sve ono lijepo što su mi o njemu pričali moji roditelji, posebno majka, koji su do kraja života jadikovali što nikad ništa nijesu doznali o njegovoj sudbini. Stoga poznanstvo sa njegovim najbližim, ne samo što doživljavam kao vaskrsavanje jednog finog i velikog prijateljstva i kumstva, nego i kao oduživanje velikog duga prema njemu i ispunjavanje svojevrsnog amaneta koji su mi ostavili moji roditelji. Zato ću gledati da kumstvo i prijateljstvo sa Goranovićima i formalno obnovimo i pritvrdimo – predložiću mom neoženjenom sinu Siniši, ako me posluša, da, kad odluči da se ženi, za kuma zove Dušana Goranovića – kaže kroz suze radosnice Veselin Lekić...
Budo Simonović

Svi živi i zdravi
Od jedanaestoro djece Boška i Milje Lekić, izuzev sina Tomislava koji je umro kao dijete tokom Drugog svjetskog rata, svi ostali – sinovi Veselin, Slavko, Vlajko i Branko i ćerke Darinka, Ružica, Danica, Stana, Kosa i Rosa, i danas su živi i zdravi.

Domaćin i ugledni Golijanin
Bogdan Goranović, Blažov djed, bio je veliki domaćin i ugledni Golijanin. Bio je oženjen Marijom od Zimonjića, sinovicom čuvenog popa i vojvode Bogdana Zimonjića. Zahvaljujući glasu i mjestu koje je imao među ljudima, ne samo u Goliji, sprijateljio se i sa serdarskom kućom Gagovića – sina Blagoja, Blažovog oca, oženio je Jovanom, ćerkom pivskog serdara Mira Gagovića.

Potomci Leke Miloševa
Porodica Lekić, potomci Leke Miloševa (njegovi sinovi Radovan i Đole su se prozvali Lekići po prilici prije 230 godina), odvajkada i do dana današnjeg se ubraja među najuglednije, ne samo u Vasojevićima. U Kralje su se doselili prije oko dva vijeka sa Lopata iz Lijeve Rijeke. Uvijek su bili rasadnik uglednika i prvaka i nije bilo rata ili bune na ovim prostorima bez njih u prvim redovima i bez njihovih žrtava na branicima slobode. To je posebno bilo izraženo u 20. vijeku i naročito u Narodnooslobodilačkoj borbi. Vukajlo, otac Boška Lekića, bio je jedan od sedam sinova glasovitog Radonje Radovanova. On se sa nekoliko sinova (Boško je ostao u Kraljima), poslije Prvog svjetskog rata naselio u Rači kod Đakovice, ali su 1941. godine morali da bježe pred šiptarskim, balističkim terorom. Završio je u logoru u Baru, gdje je i umro 1943. godine...